Kratak istorijat

Kratak istorijat Karatea

Neosporno je da karate vodi poreklo iz drevnih oblika borenja sa dalekog istoka, bolje rečeno iz Indije i Kine .

U davna vremena kada je vladao zakon sile borilačke veštine su bile privilegija povladjenih klasa koje su se njima služile, kako bi držale narod u pokornosti kao i u slučajevima odbrane od osvajača. Borilačke veštine, iz kojih će se kasnije razviti sportski oblik karatea, doživljavaju procvat u Kini u vreme Tang dinastije (VII –X vek), kada se u sistem vežbanja, zahvaljujući Bodidarmi (Indijskom budističkom monahu), uvodi Zen (meditativni oblik prosvetljenja).

Sistem vežbi nazvan «Ekikinkuo» doprinosi da se elementi borilačke veštine Kempoa razviju u novi oblik borenja na sasvim drugačijim principima vežbanja sa specijalnim disanjima koji prilikom vežbanja daju pokretu izuzetnu energiju nazvanu «Či»(«Chi»).

Ova nova borilačka veština nastala je u Shaolin manastiru i zbog toga dobija naziv «Shaolin – Kempo», odakle se veoma brzo širi. Iz ovog sistema vežbanja vremenom se razvijaju veštine borenja sa tehnikama gde se imitiraju pokreti životinja, pa prema njima dobijaju i nazive.

Shaolin – Kempo je imao čvrstu formu vežbanja ali se vremenom iz njega odvaja meka forma, nazvana Vatang – Kempo, čiji je nastanak vezan za Vatang planine i manastir kojim je rukovodio Chang San Feng, koji je i kreirao meku formu borenja. Sistemi borenja nastali u Shaolin manastiru i sličnim manastirima, a kasnije prenešeni u narod, su u stvari sistemi samoodbrane koji dostižu takav stepen veštine da su borci iz Shaolin manastira i da se bore protiv naoružanih protivnika.

Od VII veka, a pogotovu od XIV veka, ove veštine bornja se prenose i na susedne zemlje, pre svega na Okinavu koja ima poseban značaj u širenju borilačkih veština koje se isključivo primenjuju u samoodbrani.

U to vrme na Okinavi Kinezi (od 1372. godine), a nakon toga Japanci (od 1609. godine) su ti koji ne samo ukidaju nošenje oružja već zabranjuju svaki oblik vežbanja borilačkih veština (to se dešavlo u više navrata počev od 1429. godine kada je doneta prva zabrana).* Baš takve zabrane su dovele do toga da se veština održava u tajnosti i prenosi sa kolena na koleno.

Od VI veka naše ere do pojave u sportskim oblicima, borilačke veštine Istoka su se razvijale pod uticajem Zen budizma, i kulturnog nasledja istočno azijskih naroda.

Krajem XVIII veka u Kini, u vreme Ming dinastije, zabranjuje se vežbanje borilačkih veština, uništava Shaolin i slični manastiri, a poznati učitelji progone. Manji broj uspeva da prebegne preko granice.

Nakon pripajanja Okinave Japanu u XIX veku borilačke veštine Okinavljana izbijaju u prvi plan. Naročito se ističu dva centra : u Shuriju, gde se razvija sistem borenja nazvan «Shuri-Te», i u Nahi, gde se razvija «Naha-Te». Veština borenja pod nazivom «Te» bila je poznata narodima Okinave mnogo ranije (pre XVI veka) pa je često zvana i «Okinava-Te». «Te» znači šaka što govori o Okinavljanskoj veštini borenja golim šakama. U Shuriju se vežbala mekša forma Karatea na čijem čelu je bio Anko Itosu, dok se u Nahi razvijala čvrsta forma Karatea na čijem je čelu stajao Kanryo Higashionna.

Važan momenat u razvoju Karatea je saznanje regrutne komisije Japanske vojske, krajem XIX veka na Okinavi, da su neki mladići fizički sposobniji od drugih zahvaljujući vežbanju Karatea.

Ubrzo posle tog saznanja Ministarstvo obrazovanja na Okinavi zatražilo je od istaknutih učitelja da se Karate svede na što jednostavnije pokrete kako bi se uveo u školski sistem fizičkog obrazovanja. Sobzirom da Okinavljani nisu imali fudbal, košarku, rukomet, odbojku, itd. Karate je trebao da posluzi kao zamena. **

Tako se Karate transformiše u jednostavnije forme koje se vežbaju po skraćenom programu (sa 10 – 15 godina na 4 godine). Ovom transformacijom Karatre gubi mnoga izvorna obeležja kako u sitemu vežbanja «Kata» (specijalnih vezbi) koje su u sebi sadržavale preko stotinjak elemenata i postaju prost sistem kretnji sa najjednostavnijim tehnikama, tako i u sitemu povezanosti disanja i udaraca u «makiware».

Iz ovakvog sistema vežbanja najbolji ušenik Anko Itosua, čuvenog majstora Shuri-Te-a, Funakoshi Gichnin, koji je u svojoj mladosti vežbao karate kao veštinu, spaja neke elemente karate veštine sa elementima karate vežbanja iz školskog sitema i formira posebnu školu iz koje će vremenom u Japanu nastati sportski oblik Karate koji je prvi počeo da se širi.

U vezi sa istorijatom karatea interesantno je navesti društvene prilike i društveno uređenje Kine, Okinave i Japana.

Reč je, pre svega, o državama koje su bliske, kako po geografskom polozaju, gde je Okinava bila «spona» između Kine i Japana, tako po kulturnom nasleđu i bogatstvu. Sa feudalnim državnim uređenjem Kina i Japan su bile zemlje u kojima su, u prvo vreme, borilačke veštine bile «uz» vladajuće klase, a «proti» potlačenih.

Na Okinavi je od početka bilo suprotno. To i zbog toga što su vekovima, prvo Kinezi, a potom i Japanci porobljavali i tlačili Okinavljane.

Kina je bila monarhija kao i Japan (od 645. godine naše ere) koji je poprimao mnogo toga Kinskog. Najrazvijeniji zanati Kine su i najrazvijeniji zanati u Japanu (tkanje, obrada metala, štavljenje kože i brodogaradnja). Po ugledu na Kinu, Japan stvara i svoje pismo, državni sistem (pored krupnih feudalnih knezova stvara se jak vojni stalež samuraja, sličan Evropsikim riterima; jača sveštenstvo pod uticajem Kineske filosofije i religije i zemljom vlada car ili Shogun, itd.).

Međutim, vremenom dolazi do sukoba interesa Kine i Japana, pa i do ratova (1597-1607 dolazi do prvog velikog Japansko Kineskog rata).***

Na sličan način se «zatvaraju» i Kina i Japan, a na sličan način ih Evropljani i Amerikanci primoravaju da se «otvore» prema svetu.
Na Okinavi u prvoj polovini XVII veka se narod bori protiv Japanaca koristeći i «Okinava-Te» (preteču Karatea), a u Japanu 1637/38 g. u velikom ustanku seljaci koriste u borbama elementa Ju-Jutse, čije će se mnoge tehnike kasnije preneti u Karate, dok Kinezi koriste svoj Kung-Fu (kao preteču i «Oknava-Te»-a) u čuvenom «Bokserskom ustanku» početkom XIX veka.

To sve pokazuje da je Karate bio u suštini «narodna» veština sa plemenitim ciljevima.
U tom smislu i danas se govori da Karate «SOBOM NOSI MIR I PRAVDU» i da je to njegova najveća vrednost. Drugačiji Karate i nije Karate.
________________________________________________

* Hisataka Masayuki: Scientific Karate-Do (Spiritual Development of Individuality in Mind and Body). Japan Publications, Inc. Tokyo, 1976, str. 19.
** Toguchi Seikichi: Okinawan Goju-Ryu, Fundamentals of Shorei-Kan Karate. Ohara publications. Burbank. 1979, V izdanje, str. 13.
*** Japan danas – Ministarstvo inostranih poslova, Japan, 1978, str 11.